Jama Vrtare male
Jama Vrtare male smještena je kod Dramlja, 3,5 kilometara sjeverozapadno od središta Crikvenice, na stotinjak metara od mora koje kroz pukotine u stijenama prodire u unutrašnjost kopna. Posljednjih desetak metara ove 40-ak metara duboke jame potopljeno je morem. U potopljenom prostoru u jami, na površini podzemnog jezerca, miješaju se slana morska i slatka podzemna voda koja dotječe iz zaleđa. Osim ulazne vertikale, jamu čine dva kraka i nekoliko sporednih kanala.
Za jamu Vrtare male mještani Dramlja znaju odavno pa se sačuvala legenda o vilama što žive na tom predjelu. U mračni svijet jame speleolozi su se prvi put spustili 1966. godine, a istraživanja su započela 2005. godine i traju do danas. Dosad su provedena geološka, paleontološka, speleološka i biospeleološka istraživanja kojima je utvrđeno da je jama Vrtare male izniman lokalitet na prostoru Hrvatske.
Tisućama godina daleko od pogleda, u mraku podzemlja, stvarani su kameni, špiljski ukrasi. Neobičnu ljepotu u nekim dijelovima jame zrcale stalaktiti, stalagmiti i sigasti saljevi. Ovi iznimno zanimljivi detalji sigovine, što se prelijevaju u zemljanim tonovima, iz svakoga kuta pružaju drukčiji doživljaj.
Postanak jame Vrtare male povezan je s procesima kemijskog trošenja karbonatnih stijena od kojih je izgrađen okolni teren. Tim procesima, pod utjecajem vode koja djeluje na topljive stijene, nastaje krš – poseban tip reljefa s mnogo udubina i uzvisina koji daje osobit biljeg cijeloj hrvatskoj obali i njezinu zaleđu, a priznat je kao jedinstven i prepoznatljiv geomorfološki fenomen u svijetu. Podzemni su oblici krša jame i špilje kojima Hrvatska obiluje.
Početno zanimanje za jamu Vrtare male bilo je vezano za biospeleologiju, znanost koja proučava žive organizme u jamama i špiljama. Iako se svijet podzemlja na prvi pogled čini beživotnim, u njemu postoji znatan broj organizama koji su se potpuno ili tek djelomično prilagodili na ta vlažna i mračna staništa. U jami Vrtare male ustanovljeni su pripadnici skupina spužvi, puževa, mnogočetinaša, paukova, lažištipavaca, rakova, striga, dvojenoga, ravnokrilaca, skokuna, kornjaša i šišmiša. Podzemna kozica Troglocaris anophthalmus, potpuno prilagođena na život u mraku, pobudila je prvo zanimanje za jamu nakon kojega su slijedila daljnja otkrića.
Najvažnije otkriće u jami Vrtare male jesu fosilni ostatci životinja koje su prije mnogo tisuća godina živjele na ovom području. Paleontološkim istraživanjima dosad je iskopan dio kostiju što su se sačuvale u površinom malom sedimentu zemlje crvenice koja je nekoć ispunjavala velik dio jame. Pravi razlog ovako velike akumulacije brojnih životinjskih vrsta u jednom dijelu jame i dalje nam ostaje znanstvena zagonetka. Pretpostavka je da je jama u prošlosti bila prirodna zamka u koju su životinje upadale ili čak silazile u nju, ali nisu bile u stanju izaći. Ta svojevrsna grobnica životinja danas je vrhunski paleontološki lokalitet pomoću kojega možemo rekonstruirati krajolik i živi svijet geološkog razdoblja pleistocena, popularno zvanog „ledeno doba“.
Najzanimljiviji su nalazi ostatci špiljskih lavova. Cjelovit kostur jednog od lavova nađen je neporemećen na mjestu gdje je životinja i uginula što predstavlja iznimnu rijetkost. Po obilju kostiju i cjelovitosti skeleta te broju pretpostavljenih jedinki jama Vrtare male najvažnije je nalazište fosilnoga špiljskog lava u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe.
U jami Vrtare male do sada su ustanovljeni skeletni ostatci životinja iz skupina slonova, nosoroga, goveda, konja, jelena, lavova, hijena, medvjeda, vukova, svinja, koza, zečeva, malih sisavaca i ptica. Dio ustanovljenih životinja živio je isključivo tijekom pleistocena, razdoblja geološke prošlosti koje je trajalo od prije 1,8 milijuna godina do prije 12 000 godina, dok ih dio živi i danas. Na temelju dosad ustanovljenih vrsta starost lokaliteta može se procijeniti na razdoblje od oko 250 000 do oko 100 000 godina prije sadašnjosti.
Špiljski lavovi tijekom pleistocena živjeli su na području Euroazije, u bliskom su srodstvu s današnjim afričkim i azijskim lavovima, a osnovnu razliku čine veće tjelesne proporcije špiljskih lavova u odnosu na današnje. Među tim zastrašujućim zvijerima, kraljevima pleistocenskih šuma, ističu se jedinke iz Vrtara malih. Dimenzije lubanja i drugih kostiju pokazuju da su to jedni od najvećih lavova ikad pronađenih.
sc. Kazimir Miculinić
Dražen Japundžić, dipl. ing., viši kustos
Hrvatskog prirodoslovnog muzeja
Šetnja po Kotoru
Kad se štufate mora, hote do Kotora.
Ako želite upoznati drukčiju Crikvenicu, volite šetnje prirodom i lijepe vidike, preporučujemo vam obilazak brda Kotor. Iako nadomak Crikvenice, ovaj biser prirodne i kulturne baštine mnogima ostaje neotkriven. Na samo pola sata hoda od središta grada započinju staze krajolikom koji pruža odmor od gradskoga života i susret s primorskom florom i faunom. Staro naselje Kotor na vrhu brda svojom arhitekturom svjedoči o povijesti Crikvenice i Vinodola, a pogled na Vinodolski kanal i otok Krk ostaje u sjećanju.
Kotor možete najbolje upoznati šetnjom po putovima kojima je prošarano cijelo brdo. Danas uskim povijesnim stazama omeđenima gromačama šetaju radoznali ljubitelji prirode i prošlosti, dok su njima nekada koračali Kotorani na putu do svoje obradive zemlje, izvora vode i crkava. Ti su ih isti putovi povezivali sa stanovnicima susjednih sela, morskom obalom i lukom gdje se danas pruža suvremena Crikvenica. Poziv na šetnju Kotorom ujedno je i prilika za upoznavanje nekadašnjeg načina života u Primorju.
Prirodno i kulturno bogatstvo ovoga prostora prepoznala je i vrednovala Republika Hrvatska. Naselje Kotor zaštićeno je kulturno dobro, a dva su velika hrasta medunca u Guljanovu dolcu spomenici prirode.
Muzej Grada Crikvenice je od 2013. godine prisutan na Kotoru kroz manje akcije održavanja javnih putova, radionice obnove gromača, vodstva za građanstvo te konzervaciju arhitekture crkve Svete Trojice. S temom Kotora uključili smo se u projekt Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture kao jedno od 27 susjedstava.
Iz prošlosti Kotora
Brdo Kotor zauzima dominantan položaj iznad Crikvenice. Svojim istaknutim i lako branjivim položajem iznad ušća Dubračine, Kotor je ljudima oduvijek bio zanimljivo mjesto. S njega se od prapovijesti nadziralo pristanište u podnožju. U srednjem se vijeku osniva naselje nadomak vrhu, na jugozapadnoj sunčanoj padini. Današnje su kuće uglavnom nastale tijekom 18. i 19. stoljeća pa su skladno raspoređene ispod najviše točke brijega na kojoj dominiraju ruševine romaničke crkve svetog Jurja. Kuće su organizirane duž glavnih putova kroz naselje križajući se na Placi (Cirkulu); jedan put ide za Podbadanj, drugi za Pod Kotor, a treći prema starome kolnom putu u Dragi Kotorskoj. Kod prvih kuća u selo nalazi se odvojak puta za lokvu i dalje do crkve Svete Trojice. U nastavku je Godač, nadzorni položaj s kojega se od prapovijesti kontrolira Podbadanj. Na sjevernoj padini Kotora smješten je Guljanov dolac, krška udolina kojom su se Kotorani koristili kao sjenokošom.
Najstariji trag ljudskog boravka na Kotoru pronađen je na predjelu Godač gdje su kratko boravili lovci-sakupljači u razdoblju mezolitika. Nekoliko tisuća godina kasnije, u razdoblju brončanog doba, tijekom drugog tisućljeća prije Krista, na vrhu Kotora bilo je manje gradinsko naselje opasano suhozidnim bedemom. U posljednjim stoljećima drugog tisućljeća prije Krista plemenska zajednica, koja je živjela na jednom od susjednih gradinskih naselja, sahranila je svojeg člana pod grobni humak tzv. tumul − na predjelu Stolniču na istočnoj strani Kotora. Izdaleka vidljiv, grobni se humak nalazi na prijevoju preko kojega od prapovijesti prelazi put što spaja Vinodolsku dolinu i priobalje. Ukop u tumulu možemo datirati oko 10. stoljeća prije Krista.
Način života starosjedioca mijenja se kad područje Liburnije potpada pod vlast Rimljana. Tijekom kraja 1. stoljeća prije Krista u podnožju brijega, uz luku na ušću Dubračine, nastaje velika keramičarska radionica. Cijeli je prostor u narednim stoljećima zabilježen pod nazivom Ad Turres, prema kulama promatračnicama koje su dominirale prostorom uz Dubračinu.
O ranosrednjovjekovnom Kotoru znamo jako malo. Prvi pisani spomen naselja potječe tek iz 14. stoljeća. Tada je Vinodol bio u vlasti feudalne obitelji Krčkih knezova, kasnijih Frankapana. Kotor je pripadao pod upravu srednjovjekovne općine Grižane. Kotor je već u srednjem vijeku bio središte župe kojoj su podpadala susjedne raštrkane grupe manjih naselja. Stanovnici Kotora su bili izrazito posvećeni Crkvi, na što upućuje velik broj zabilježenih crkava i bratovština. Do danas su sačuvani ostaci župne crkve Svetih Šimuna i Jude Tadeja, crkve Svetog Jurja i Svetog Nikole (Mikule) u samom Kotoru i crkva Svete Trojice na vršnom platou brijega prema Vindolskoj dolini.
Arheološki lokalitet Lokvišće
Poluotok Havišće krije ostatke najstarije povijesti Jadranova. U šumovitom krajoliku prostire se velika arheološka zona koja se sastoji od prapovijesne gradine na uzvisini Čelo, priobalnih naseobinskih predjela uz uvale Trstena i Lokvišće te antičke nekropole na poluotoku Rtac. U podmorje cijelog tog poteza obale također nalazimo tragove prošlosti. Zbog svojih prirodnih obilježja i pomorskih komunikacijskih mogućnosti cijeli je prostor poluotoka zanimljiv ljudima još od prapovijesti, o čemu svjedoči dugi kontinuitet korištenja.
Brončanodobno naselje na uzvisini Čelu imalo je u svojoj okolici sve potrebne resurse za preživljavanje – zemlju, vodu, šumu i sigurnu luku u uvali Lokvišće. Tragove prapovijesti u uvali prekrili su višemetarski nanosi mulja tako da tek pojedini slučajni nalazi – glačane kamene sjekirice i ulomak nožića od bijela rožnjaka iz razdoblja mlađeg neolitika te ulomci brončanih predmeta iz kasnog brončanog doba, ukazuju na najstariju luku.
Uokolo dobro zaštićene uvale se tijekom 2. i 1. stoljeća prije Krista organizira manje rimskodobno naselje. Arheološki nalazi upućuje na vrlo rani priljev uvezenih predmeta italske proizvodnje. Najbrojniji su ulomci kasnorepublikanskih amfora, koje uz brojne ulomke brončanih čavli i zakovica upućuju na pristanišnu funkciju uvale u kojoj su se popravljali brodovi i barke, te se prehranjivalo ribarenjem. Na rtu Ertak koji zatvara uvalu u antici se smjestila nekropola (groblje), dok je naselje po svoj prilici zauzelo unutrašnjost uvale. Ostaje upitno jesu li se ovdje u 1. stoljeću prije Krista nastanili rimski doseljenici, ili su ovo područje koristili vojnici koji su sudjelovali u Bitci kod Krka 49. godine pr. Kr., no moguće je i da je riječ o nekoj lokalnoj zajednici koja je već u tome ranom razdoblju uspostavila intenzivne kontakte s Rimljanima.
U uvali su vidljivi ostaci višefaznoga arhitektonskog objekta čije se preobrazbe prate od kasnoantičkoga do kasnosrednjovjekovnog razdoblja. Tijekom 1990-ih istraženi su i prezentirani temeljni tragovi kasnoantičke stambene građevine. Ona je neobičnog tlocrta s 5 pravokutnih prostorija približno jednake površine od kojih neke s južne strane, prema moru, imaju prislonjene polukružne anekse. Nad ovom građevinom u srednjem vijeku je podignuta jednostavna pravokutna zgrada zakloništa i magazina, porušena najvjerojatnije u Uskočkom ratu početkom 17. stoljeća.
Arheološke radove na ovom lokalitetu započeo je Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka. Osnutkom Muzeja Grada Crikvenice radovi su nastavljeni u suradnji ova dva muzeja. Proteklih godina obavljeno je arheološko rekognosciranje podmorja od Havišća do Perčina u suradnji s Odsjekom za arheologiju Sveučilišta u Zadru, provedeno je arheološko istraživanje na stražarskom objektu na Rtu Tusti, postavljena je signalizacija po cijeloj arheološkoj zoni te se redovito održava okoliš prezentirane arhitekture u Lokvišću. Pokretni nalazi pronađeni od 2008. godine do danas pohranjuju se u Muzeju Grada Crikvenice.
Badanj
Badanj je jedna od najstarijih sačuvanih utvrda Vinodola. Smještena je na strmom obronku brijega iznad rječice Dubračine. U razdoblju kasne antike, tijekom 4. i 5 stoljeća, na ovom se mjestu gradi prva fortifikacijska građevina. Vrlo je vjerojatno da je ovaj nadzorni položaj bio korišten još u razdoblju ranog Carstva. Namjena prve utvrde je bila nadzor ceste koja je prolazila Vinodolskom dolinom i povezivala prostor sjeverne Italije preko Senja s Panonijom. Badanj je također bio straža ulazu u Vinodol od strane mora, iz smjera današnje Crikvenice. U narednim stoljećima ranoga i razvijenog srednjeg vijeka Badanj doživljava brojne graditeljske preinake i proširenja. Upravo njima duguje svoj zanimljiv tlocrtni oblik s dva koncentrična prstena bedema i izdvojenim objektom na sjeverozapadnoj padini. Izgled i namjena pojedinih dijelova utvrde i dalje su nejasni kao i razlozi njenog napuštanja početkom 14. stoljeća, nedugo nakon dolaska Vinodola u posjed plemićke obitelji Frankopana.
Od 2012. godine u kontinuitetu traju zaštitni radovi konzervacije i sanacije arhitekture Badnja. Radove sufinanciraju Ministarstvo kulture i Grad Crikvenica. Muzej Grada Crikvenice obavlja organizacijski dio, vodi arheološki nadzor tijekom radova te održava kulturno dobro. Dokumentacija radova i pokretni nalazi pronađeni od 2012. godine do danas, pohranjeni su u Muzeju Grada Crikvenice.
Najbolji pristup Badnju je pješice Ljubavnom cesticom iz smjera Crikvenice a najbrži je krakom iste cestice koji se padinom ispod Badnja spušta na cestu Crikvenica – Tribalj. S utvrde se pruža krasan pogled na Vinodolsku dolinu a legenda o zakopanom blagu i zmiji čuva sjećanje o drevnosti ovog posebnog mjesta.
Gospodarica Badnja i zmija-djevojka
Bilo je to u ona pradavna vremena, još prije Krista. Badanj je bio lijep, velik utvrđeni grad, koji je svojim domaćinima pružao udoban boravak i sigurnost, jer se mogao oduprijeti svakom neprijatelju i, što je također bio njegov zadatak, zaustaviti osvajačke pohode.
Posljednja gospodarica Badnja bila je, kako legenda kaže, dobra i plemenita udovica, majka kćeri jedinice. Još su u ne tako davnoj prošlosti, stari ljudi po predanju znali spominjati neku „dobru gospoju“, vjerojatno badanjsku gospodaricu, koja je pomagala siromašnom puku djeleći mu žito i leću.
No, toj badanjskoj gospi, nije bilo stalo ni do silnog bogatstva niti do pažnje kojom su je okruživali. Bila je neutješno nesretna. Zato što joj se jednom suprostavila, jednog je dana proklela vlastitu kćer jedinicu, a djevojka se istog trenutka pretvorila u zmiju. Od tada, gospodaričina kći-zmija čuva, prema legendi, negdje oko Badnja zakopano blago koje je ostalo još od vremena Grka. Onaj tko bi je oslobodio, skinuo bi s nje prokletstvo i postao vlasnikom tog bogatstva. Mnogi su pokušali, ali bez uspjeha.
Prema legendi zmija-djevojka i danas u Badnju, ili oko njega, čuva blago čekajući svog oslobodioca.
Đurđica Ivančić Dusper, iz knjige Suhore
Rimska peć
Od samih početaka istraživanja arheološkog lokaliteta Igralište – Ad Turres u Crikvenici, planirana je njegova prezentaciju kao arheološkog parka. Godine 2015. terenska istraživanja privedena su kraju i stoga je nužno donijeti jasne odluke u kojem smjeru će se razvijati budućnost prostora na kojem su otkriveni ostaci antičke povijesti grada.
Muzej Grada Crikvenice kao gradska ustanova od svojeg je osnutka uključen u gotovo sve radove na lokalitetu pružajući organizacijsku podršku znanstvenicima iz Institutu za arheologiju i ostalim suradnicima. Svi istraživački radovi u razdoblju od 2004. do 2015. godine financirani su od strane Grada Crikvenice i Ministarstva kulture. Po završetku istraživanja muzej je preuzeo skrb o nalazištu i pokretnim arheološkim nalazima te planira u suradnji s Gradom Crikvenicom, Konzervatorskim odjelom u Rijeci i stručnjacima uključenim u dosadašnja istraživanja, kao i novim suradnicima, pronaći najoptimalniji način kako prezentirati lokalitet i uključiti ga što kvalitetnije u svakodnevni život Crikveničana.
Prvi koraci prema prezentaciji napravljeni su još 2011. godine izgradnjom replike rimske peći za keramiku. Bio je to eksperimentalni projekt kojim se pokušao utvrditi izgled i način rada peći kakve su pronađene u crikveničkoj keramičarskoj radionici. Najveća pronađena keramičarska peć (tip Cuomo di Caprio II/b) korištena je kao model u tom eksperimentalnom projektu. Nova peći je potom povremeno korištena za demonstraciju izrade keramike učenicima, studentima, zanastvenicima te u turističke svrhe tijekom Dana Ad Turresa. Ona se može razgledati pokraj šetnice uz Dubračinu, na sjevernom dijelu arheološkog lokaliteta, gdje je obilježana informativnom pločom. Nadamo se da će se projekt arheološkog parka – zamišljen kao nova zelena oaza grada s elementima povijesne priče o kulturnom krajoliku Dubračine, uskoro početi ostvarivati.
Ad Turres
Područje današnje Crikvenice i dijela Vinodolske doline antička je kartografija zabilježila pod nazivom Ad Turres. Taj se toponim odnosio na prostor obilježen nadzornim položajima – promatračnicama, odnosno kulama (lat. turres). One su nadzirale rimsku cestu koja je u 1. stoljeću prije Kr. prolazila Vinodolskom dolinom povezujući Tarsatiku (Rijeku) i Seniu (Senj) te je jednim svojim krakom nastavljala prema ušću Dubračine. Uz ušće rječice u zadnjim desetljećima 1. stoljeća prije Kr. osnutkom velike keramičarske radionice počinje se odvijati intenzivna gospodarska djelatnost. Razdoblje je to vladavine cara Augusta i njegovih nasljednika obilježeno mirom i stabilnosti što se odražavalo i na razvoj gospodarske djelatnosti u svim djelovima Rimskog Carstva.
To prepoznaje rimski građanin Sekst Metilije Maksim pa na prostoru Ad Turresa osniva kramičarsku radionicu u kojoj započinje s proizvodnjom cijelog asortimana predmeta potrebnih za svakodnevni život, gradnju i trgovinu. Prirodne značajke Vinodola kao što su položaj i obilje sirovina potrebnih za keramičarsku djelatnost – glina, drvo, voda, utjecali su na odabir upravo ove lokacije. Ime Seksta Metilija Maksima sačuvano je na pokrovnim opekama (tegulama) u koje je otisnuto kao radionički pečat i znak kvalitete. Radionica koju je osnovao djelovala je dugo nakon njegova života, sve do 2. stoljeća po Kr. Arheološka istraživanja pokraj Gradske sportske dvorane u Crikvenici otkrila su podatke o njezinoj arhitekturi, organizaciji rada, vrstama proizvoda ali i njihovoj distribuciji na tržište morskim i kopnenim putom. Svi ovi podaci pomažu nam shvatiti složene procese rimske ekonomije u provinciji Dalmaciji tijekom 1. stoljeća po Kr. kada je proizvodnja na prostoru današnje Crikvenice imala značaj ne samo za svakodnevni život lokalnog stanovništva, nego i u kontekstu razvoja lokalne proizvodnje koja konkurira na velikom tržištu Carstva.
Kućica od ribari
Kućica od ribari, izdvojeni izložbeni prostor Muzeja Grada Crikvenice, smještena je u uvali Perčin gdje su stoljećima stanovnici Svetog Jakova, današnjega Jadranova, lovili tune i istezali mreže potegače. Ribarska kućica izgrađena je za potrebe tunolova te je obnovljena 1878. godine. Radove obnove financirao je Stanko Mažić, zakupnik tunere, o čemu svjedoči uklesani natpis iznad ulaza. Cijela je uvala jedna od četrdesetak povijesnih lokacija jedinstvenog načina tunolova u Hrvatskom primorju i na Kvarneru, koji je uz ribolov sitne plave ribe obilježio razvoj ribarstva ovoga dijela Jadrana.
Kućica od ribari, otvorena 2015. godine, nastala je iz težnje da se oda počast nekadašnjim ribarima Jadranova i okolice, ljudima koji su živjeli u dosluhu s prirodom. Ribe, a i ribara danas ima sve manje, preostale su samo priče, sjećanja i predmeti zahvaljujući kojima bar dijelom možemo upoznati način života naših predaka te posjetiteljima predstaviti bogato nasljeđe vezano uz more, barke i ribarenje. Tako je Jadranovo ovim malim muzejem ribarstva odalo počast višestoljetnoj tradiciji ribarenja.
Kućica je bila dio tunere koja je stala s radom 1955. godine jer više nije bilo dovoljno tune. Nije poznato koje je godine jakovarska tunera počela s radom. Zna se da je 1906. godine imala ulov od 30 tona. Ulov slabi uoči Drugog svjetskog rata, a tuneru su obilježila i sporenja između Driveničana i Jakovara. Sveti Jakov Šiljevica je dobio spor 1940. godine. Jakovari su držali i tunere Kačjak i Pod Bok prema Dramlju koje su ukinute 1934. zbog neisplativosti. Danas kućica postaje turistička atrakcija, a posjetitelji mogu doznati mnogo toga o načinu života i alatima nekadašnjih ribara, o barkama i tunolovu.
Ljubavna cestica
Iza romantičnog naziva Ljubavna cestica ili Jubavni putić, kako su je nazivali stari ljudi, krije se najpoznatija crikvenička turističko-planinarska šetnica. Izgrađena je 1935. godine prema projektu inženjera Ante Premužića, čija su ostavština poznata Premužićeva staza na Velebitu i staze na otoku Rabu. Ljubavna cestica dio je velike, čak i u današnje vrijeme napredne ideje povezivanja šumarstva, turizma i planinarstva u jedinstvenu cjelinu.
Direkcija šuma na Sušaku na širem prostoru Crikvenice, Selca i Novog Vinodolskog planirala je gradnju cesta i pješačkih staza. Inženjer Premužić 1934. je napisao idejni projekt Osnova za turističko i gospodarsko uređenje okolice primorskih kupališta i ljetovališta Crikvenice, Selca i Novog kojim je planirana gradnja sveukupno 28 novih staza. Plan je bio urediti šetnice i šume namijenjene turističkom obilasku, ali i povezati poljoprivrednu proizvodnju obližnjeg pučanstva s potrošnjom u kupalištima.
Izgradnja staza i pošumljavanje započelo je naredne 1935. godine, ali se zbog ograničenog budžeta izgradilo tek nekoliko planiranih staza, od kojih je jedna bila današnja Ljubavna cestica. Ona je napravljena u zimskim mjesecima 1935. godine, a gradilo ju je domaće stanovništvo. Trasirana je i građena istim načinom kao i prethodne Premužićeve staze: širina staze iznosi oko 1,5 m s čvrsto građenim suhozidnim podzidima popunjavanim sitnim kamenim materijalom te s povremenim usjecima u stijeni.
Drugi dio Ljubavne cestice građen je naredne 1936. godine od sela Sopaljska visoko po obronku brda Kuk prema gradini Badanj, spajajući se dvama kracima na stazu izgrađenu prethodne godine. Ova trasa puta nije navedena u Osnovi pa možemo pretpostaviti da je o njezinoj gradnji naknadno donesena odluka, vjerojatno na inicijativu općine Crikvenica koja bi time dobila kružnu turističku pješačku stazu Crikvenica-Badanj-Sopaljska. Nastavak staze je građen identično kao i prethodni put: s čvrstim podzidima, usjecima i propustima za vodu. Izgradnjom ove dionice ukupna duljina staze iznosi 8000 m čime se dobiva današnji, u potpunosti dovršen, profil Ljubavne cestice.
S vremenom je staza pala u zaborav, sve dok joj prije dvadeset godina skupina volontera nije vratila stari sjaj. Zahvaljujući svima njima Crikvenica danas ima posebnu šetnicu s još posebnijim imenom koju vrijedi doživjeti.
