Izložba “Svjetlo u kanalu”

Hrvatsko priobalje krase stotine otoka i otočića te nebrojene uvale. Zbog ovakve razvedenosti, plovidba našim morem ima brojne prednosti prepoznate još u prapovijesti. Stoljećima se plovilo kao u antici; na jedro, i to samo danju od proljeća do jeseni, od luke do luke. Iskusni pomorci oduvijek su koristili pouzdane rute kako bi izbjegli morem skrivene hridi i grebene, a pomoć im je pružala i svjetlosna signalizacija vatrom, korištena noću najčešće na ulazima u luke. No za smještaj pomorskog svjetla nisu uvijek namjenski građene lanterne. Tijekom srednjega vijeka i u stoljećima koja mu slijede, za upućivanje svjetlosnog orijentira brodovima često su korištene postojeće utvrde, crkveni zvonici, pa i privatne kuće. Općenito, sve do 19. stoljeća malo je podataka o svjetionicima i svjetioničarskoj službi.

Prvi moderni svjetionik istočne obale Jadranskog mora, a koji je zadržao kontinuitet djelovanja, onaj je na rtu Savudrija u Istri. Njegovom je aktivacijom 17. travnja 1818. godine započela organizirana svjetioničarska služba tadašnjeg Austrijskog Carstva. Država usmjerena na razvoj luke Trst u narednim desetljećima gradi svjetionike na zapadnoj obali Istre. Razvoj pomorske sigurnosne infrastrukture bio je dugotrajan, skup i kompleksan. Najveći broj lanterni na Jadranu izgrađen je od sredine 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata početkom 20. stoljeća. Svjetionici na vanjskim otocima bili su prioritet te nastaju u prvom graditeljskom valu, no zbog intenzivnijeg pomorskog prometa parobrodima postepeno se osiguravaju glavni morski kanali, kao i pristupi važnijim lukama. Nastaje mreža pomorske signalizacije koju osim svjetionika čine obalna i lučka svjetla. U 19. stoljeću i počecima 20. stoljeća veliki izazov je predstavljalo usavršavanje rasvjete. Razvojem tehnologije ona se mijenjala, od petrolejske, preko acetilenske, električne pa sve do suvremene LED rasvjete. U novije vrijeme, unapređenjem navigacijske opreme svjetionici gube svoju primarnu namjenu. Nakon Drugoga svjetskog rata ubrzano se automatiziraju zbog čega izostaje potreba za posadom te danas samo rijetki, izolirani ili pučinski svjetionici imaju svjetioničare. Radi svoje arhitektonske i gospodarske vrijednosti prepoznati su kao kulturna baština, svjedok razvoja pomorskog prometa Jadranom.

Na izložbi „Svjetlo u kanalu“ predstavljamo razvoj pomorske signalizacije u akvatoriju Vinodolskog i Tihog kanala. Na ovom djeliću Jadrana postoji samo jedan svjetionik, Vošćica ili Maltempo, dok su sve ostalo obalna i lučka svjetla. U čakavskom dijalektu njih sve, bez obzira na tip, nazivamo lanternama. Većina naših lanterni počela je svijetliti u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća. Postojano i na istom mjestu, naravno, osuvremenjene, usmjeravaju plovidbe najrazličitijih plovila: teretnih jedrenjaka, barki na jedra i vesla, ribarskih brodova, linijskih parobroda, koćara i tunolovaca, trajekata, turističkih brodica, sportskih jedrilica, barki, glisera, jahti, katamarana, jet-skija, kajaka, supova… Jer ploviti se mora!